Anton Pavlovič Čehov

Anton Pavlovič Čehov, bronca, Park Angiolina Opatija, 2003.

Čehov Tatjane Kostanjević

Rus Anton Pavlovič Čehov, rođen u drugoj polovici 19. stoljeća, bio je liječnik po obrazovanju i pisac po opredjeljenju. Počeo je pisati još kao moskovski student medicine, da bi za života postao nenadmašnim majstorom ruske novele čiji se stil ponajviše približio impresionizmu zbog posebna piščeva zanimanja za ugođaj i atmosferu. Tema s kojima se za života posebno bavio posvećene su rasvjetljavanju svih oblika primitivizma, malograđanštine i one vrste neukosti koja rezultira primitivnim odlukama. No, Čehovljev je svijet u tom smislu okrenut raspoloženjima, a ne opisivanjima ili fabuliranjima. Eho kojim stvarnost u nama odzvanja, glasniji je dakako od same stvarnosti. Ta suptilna autorska duša zbog toga svoj kruh ni slavu nije mogla steći u političkim vodama niti glasnim društvenim agitacijama. Nježni čovjek Čehov, pisao je kadikad dovoljno grubo da spasi svoju čulnost od udaraca vremena, od udaraca primitivizma, od udaraca neukosti, od udaraca besmislene malograđanštine, i od vladavine neukih uopće. Lijepo je zbog toga, što takvom piscu Opatija podiže spomenik.

Što je najčudnije, Čehov nije lijepo pisao o Opatiji, u kojoj je boravio početkom listopada 1894. godine. Opisao je grad kao netom rođen iz nepostojanja, u kojem ima podosta nekulture i nečistoće. Neki kažu da je tome razlog počivao u činjenici neuzvraćene ljubavi od žene koju je umjesto samu, u Abbaciji zatekao s ljubavnikom. Kako bilo, Čehovljeva novela Arijadna, potvrđuje tu priču.

No u svijetu kulture i umjetnosti, događaju se uvijek, pa barem godinama nakon umjetnikove smrti, neobični obrati. Gradovi i ljudi, zahvale se u jednom času umjetniku, unatoč gorčini koju je on u nekom času prosuo na taj isti grad i ljude. Jer djelo nadživi umjetnika i to je najbolji faktor neutralizacije koji povijesnu ostavštinu čisti od gorčine suvremenosti.

Isidori se sada pridružio Čehov. Umjetnica Tatjana Kostanjević oblikovala je obje spomeničke skulpture, podarivši svakoj od njih, što moramo istaknuti kao najvažnije, karakter umjetnikova djela u formu figure, odnosno portreta.

Portret Čehova oblikovan je u titravoj neuglačanosti plohe, na tragu upravo spomenuta piščeva impresionistiočkog opusa. Tek naznačen monokl, na ovoj glavi bilježi pogled intelektualca, malu staklenu branu koja skriva njegovo stvarno oko. Pisac je portretiran karakterom i atmosferom bitno snažnije nego li kakvim opisnim realizmom, dakle onako kako je i pisao. Decentna nedovršenost, namjerno izbjegnuta stilizacija, lice koje prepoznajemo ukoliko poznajemo stare fotografije pisca Čehova, a ipak, samo simbol prefinjena muškog torza.

Važno je pronaći vezu između načina na koji je ova skulptura likovno mišljena i načina na koji je Čehov pisao. To je suglasje između teme i motiva. Suglasje između simbola i modela u kojem se taj simbol javlja. Kiparica Kostanjević, svoj likovni rukopis ponajčešće ispisuje u vidu prostornog crteža. Decentno i elegantno kroz naznake kojim bi oko trebalo opkružiti umjetnički zadanu naznaku. Često njezin rad zbog toga dovodimo u vezu s glazbom. Ovdje, u slučaju čehovljeva motiva, glazba se utišava u korist literature. Volumen se zatvorio, ali je ljuska vanjske plohe ostala usplahirena, i namjerno nedorađena. Crtež se više ne upisuje u prostor, on se poput akvarela priklanja plahim tragovima dlana na materijalu a mjesto crteža uokvireno je u tek poneku ucrtanu brazdu na površini, poput već spomenuta monokla.

Naš Čehov, decentno je skriven pod nadštrešjem jednostavno razvedena postamenta u formu plohe koja tvori paravan između pisca i vanjskoga svijeta. Jer, podsjetimo se, riječ je o piscu koji se upravo stvarno oštrinom svojih raspoloženja duboko sklanjao od sveopće otvorenosti predominantnoj vladavini neukih.

Možda elitizam, netko bi mogao reći. Ali, ne bi se smjelo tako zaključiti. Pa tko je toliko kao Čehov psovao glad, socijalne nepravde, protekcionizam, korupciju… Stvar je upravo u tome. Nejprimitivnijima je smatrao privilegije nemoralnih, a malograđanštinu je smatrao pravim rasadnikom takve vrsti nemorala. Sjajnom vezom između načina na koji je Tatjana Kostanjević oblikovala Čehovljevu bistu i načina na koji je Čehov pisao, Opatija je dobila još jednu vrijednu umjetničku bilješku. Preporučujemo je na čitanje, proučavanje u i radovanje, sve u nadi i želji da bude shvaćena, primijenjena i čuvana u budućnosti.

Nataša Šegota Lah

(prigodom otkrivanja biste A.P.Čehovu, 14. lipnja 2003.godine u Opatiji)