Skulptura mora postati dio svakodnevnog života, a ne mjesto komemoracije

U kiparstvu nema brzih rezultata niti kod izrade skulpture

 

Suvremena hrvatska umjetnica, akademska kiparica Tatjana Kostanjević, rođena je 1963. godine u Rijeci. Diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Sikirice te je na Filozofskome fakultetu u Rijeci završila Dopunsko pedagoško psihološko obrazovanje. Vodila je više od dvadeset godina Likovnu radionicu za djecu i mladež. Samostalno izlaže od 1986. godine. Autorica je brojnih skulptura na javnim površinama.

• Najprije, kakva je pozicija umjetnika danas, u našem svijetu, u Hrvatskoj? Igra li ili ne spol bilo kakvu ulogu, ako govorimo o kiparstvu?

- Malo se skulptura postavlja u posljednje vrijeme. Posljedica je to loših gospodarskih prilika i nedostatka financija. Međutim, postoje gradovi i općine koji se trude unatoč situaciji da održe kontinuitet u očuvanju kulturne baštine i oplemenjivanju urbanih površina skulpturama. S tim naravno spašavaju umjetnost i kulturu. Kiparstvo čeka neka bolja vremena kao i svi mi dok se situacija u državi ne promijeni. U kiparstvu nema brzih rezultata niti kod izrade skulpture, a još je teže dočekati da vam netko naruči kip. Tu treba imati puno strpljenja. Živjeti kao samostalni umjetnik moj je izbor koji mi daje slobodu stvaranja, premda nisam sigurna da li bih mladom umjetniku savjetovala da krene baš tim putem. U našem društvu postoje određene skupine za koje je kiparstvo, pogotovo ono namijenjeno javnoj površini, rezervirano isključivo za muški rod. Mi kao društvo još mnogo toga u razmišljanjima moramo nadići da bi nam svima bilo bolje.

• Ostvarili ste niz samostalnih izložbi, započeli ste izlagati sredinom osamdesetih diljem domovine. Što samostalni istupi donose stvarateljima, u prvome redu?

- Uglavnom pripremam samostalne izložbe jer se individualcem i osjećam. Izložbe su neophodne, bilo samostalne, bilo skupne da pokažete sebi i drugima to što živite i radite u svom ateljeu. Na kraju da dobijete i neku povratnu informaciju. Samodopadnost baš i nije neka vrlina. Svaka je izložba veliko ulaganje, pogotovo kiparska. U ovim godinama od sebe očekujem prezentaciju svog rada u materijalu, u bronci. Dok ste mladi drhtite da izložite svoj rad pa makar u gipsu, da maknete skulpture iz ateljea i vidite ih u drugom ambijentu, tražite svoje mjesto u umjetničkom svijetu koji nije baš uvijek pravedan. Umjetnik si najprije mora otvoriti novi kiparski problem koji nastoji riješiti. Kada raščisti sam sa sobom što želi istražiti i što želi time reći, tada je izložba dobrodošla.

• Istaknimo kako je postavljen cijeli niz Vaših skulptura na javnim površinama. Razlika u prezentaciji, javni prostor - izložbeni prostor.

- Skulptura mora biti živa i mora srasti s prostorom u kojem je postavljena. Da bi trajala mora nositi priču slojevitu, trajnu i bezvremenu. Niz je stvari koje treba osmisliti i obuhvatiti kada se postavlja skulptura u prostor. Imam sreću što surađujem s razumnim naručiteljima odnosno investitorima koji mi ne zadaju okvire već mi daju slobodu u izboru i osmišljavanju ambijenta, motiva, priče. Na taj način nastaje prava urbana skulptura, zanimljiva, dobro prihvaćena od gledatelja, interaktivna i edukativna. To su uglavnom ciljevi koje si postavljam kada počinjem raditi na nekom projektu.

Kod modelacije portreta mimikom lica i položajem glave nastojim odaslat misao modeliranog lika. Na taj se način skulptura približi gledatelju jer mu daje mogućnost da si stvori priču i komunikaciju s portretiranim likom. Gesta, pokretnost i gipkost figuri daju život, a ne anatomska ispravnost. Skulptura violiniste u opatijskom parku postavljena je na podest stubišta ulaza u glazbeni paviljon. Brončani violinist zaista dominira tim dijelom parka, a svi koji prođu dodirnu mu ruku jer položaj ruke koja svira bez gudala poziva na zagrljaj. Osim toga, nagibom tijela kip kao da se lagano poklanja gledatelju. Ljudima je ta skulptura bliska.

Meni je jako draga skulptura Sara, visoka četiri metra, postavljena u Požegi. Nastala je po legendi iz doba Turaka. Ona u sebi nosi slojevitu priču o krhkim ali hrabrim ženama koje su uz pomoć sila prirode, vira rijeke Orljave pobijedile nasilnika. Gipki ženski lik, možda i premršav za Slavonku, postao je krilato biće koje lebdi između kuća u naselju Babin vir. U tu skulpturu ugrađeni su svi aksiomi plesa gdje figura postaje napeta u svojoj uzlaznoj i istodobno silaznoj liniji. Istodobno plešu i vjetar i voda i vir. Napeto gipko mlado tijelo voda vuče u dubinu, a nebo poziva k sebi. Od haljine koja se digla stvorilo se krilo odnosno zastava pobjede. To je okosnica priče, a takva forma gledatelju ostavlja mogućnost vlastite kreacije u dovršetku priče o Babinom viru.

Moram se osvrnuti na spomenik braniteljima koji je postavljen u parku u Kraljevici. Krhka žena se nadvila nad muškarcem koji kleči "duboko u kamenu". Žena koja tijelom tvori križnu formu predstavlja sve duhovno, majčinski i požrtvovno, a muškarac premda snažan, predstavlja sve tjelesno ranjivo i bolno. Dok sam dovršavala skulpturu u glini, jedna je moja prijateljica zavirila u atelje. Kad je pogledala skulpturu rasplakala se i počela pričati kako je ona kao i druge žene u vrijeme Domovinskoga rata dočekivala svog muža na Delti u Rijeci koji su se vraćali s ličke fronte. Potvrda mi je to bila da sam na dobrom putu i da je skulptura dovršena. Mnogo je još takvih priča i projekata razrađenih do detalja koji na žalost nisu realizirani iz ovih ili onih razloga (mislim na Vaše prvo pitanje).

• Dugo ste nazočni i u pedagoškom radu. Otkrili ste nekoliko talentiranih polaznika.

- Pedagoški mi rad pruža veliko zadovoljstvo i ne mogu ga odvojiti od svoga umjetničkog rada. Već dvadesetak godina radim s osnovcima i srednjoškolcima kao ciljanu pripremu za upis na umjetničke škole, akademije, studije dizajna, arhitekture, parkovne arhitekture. Radim po vlastitom programu. Takav mi rad daje slobodu kreacije i vlastitog razvoja kao i održanja mentalne i kreativne kondicije. Jako lijepi uspjeh imamo na klasifikacijskim ispitima svake godine. Godišnje se iz moje radionice upiše po desetak studenata na željeni fakultet, što u Rijeku, Zagreb, Ljubljanu ili negdje dalje. Uvijek od njih dobivam povratnu informaciju kako su primijećeni na satovima crtanja, pitaju ih gdje su učili. A ja njih ne učim crtati. Učim ih misliti, učim ih gledati, odvajati bitno od nebitnog. Na taj se način razvija likovno mišljenje. Ako edukacija traje dulje vrijeme i ako započne u ranijoj mladosti, steknu se valjani temelji na kojima je lako nadograđivati.

Dok ovo govorim sjetila sam se škole plesa Isadore Duncan. Njezin sam život i rad dobro proučila kada sam se pripremala za izradu skulpture posvećene toj reformatorici plesa. Skulptura je postavljena u opatijskom parku pred desetak godina. Isadora nije svoju djecu učila plesati, oslobađala ih je nametnutih pravila i principa, "učila" ih je slobodno trčati. Radi se o uklanjaju šablona koje su nam svima u životu nametnute. Svoje znanje i iskustvo koje im tijekom edukacije nastojim prenijeti sigurno uvelike pridonosi razvoju tih mladih ljudi. Ti isti mladi ljudi bit će aktivni u kreiranju života svoje sredine, stoga nije zanemarivo kakvu su edukaciju prošli, da li je pojedini talent prepoznat i da li mu je dana mogućnost da se razvije.

• Diplomirali ste u Zagrebu 1988. u klasi profesora Sikirice. Koliko je on doista ili stvarno utjecao na Vas, na Vaš razvoj, na Vaš izričaj?

- Lijepo nam je bilo studirati na Zagrebačkoj akademiji. Profesor Sikirica je sjajan profesor i sjajan kipar. U smislu metiera dobili smo puno. Kao likovni pedagog puštao nas je da istražujemo sebe, svoje motive i svoj rukopis. Bilo nas je jako malo u klasi, a njegov je odnos bio očinski spram nama studentima. To se pamti.

• Koga se još od profesora rado sjećate?

- Pred nekoliko sam godina pozvana sam u Požegu da napravim portret Matka Peića. Pripremajući se za posao izvukla sam sve svoje studentske bilješke s njegovih predavanja koje su pisane u male crtaće blokove, baš kako nas je Peić i učio. Među bilješkama našla sam nekoliko skica njegovoga portreta iz tog vremena. Velika količina emocija ugrađena je u taj portret. Kada je uređen Trg Matka Peića i postavljeno poprsje moje su mi požeške prijateljice koje imaju djecu tinejdžere pričale da se na tom trgu okupljaju njihova djeca, sjede na klupama i mobitelom zovu: "halo pizza, dostavite kod Matka Peića". Za mene je to pravi život skulpture u gradu. Skulptura mora postati dio svakodnevnog života, a ne mjesto komemoracije.

• Što je trenutačno novo u atelijeru?

- Cijeli svoj kiparski staž bavim se istraživanjem pokreta u skulpturi i lociranjem pokreta u prostor. Ovaj novi ciklus nazvala sam Terpsihore, a nadovezuje se na skulpturu Ples s maskama. Terpsihore su skulpture ritualnih plesačica visine oko sedamdesetak centimetara koje više podsjećaju na ratnice nego na muze plesa. Nastale su kao skice za urbane skulpture velikih dimenzija.

• Planovi, izložbe, monografije…?

- Vjerujem da će Terpsihore napraviti malu turneju po galerijama, postavljene s reljefima i crtežima. Uskoro će sve biti odlivene u broncu.

• Postoje li motivi za koje jednostavno niste uspijevali naći dovoljno vremena?

- Nadam se da će biti vremena i prilike za istraživanje drukčijih formi nego do sada, mobilnih, u drugim materijalima.

• Spomenuli ste mi preseljenje iz Opatije u Požegu.

- S Gradom Požega radim dulji niz godina vrlo lijepo i uspješno. Grad se brine o svom kulturnom nasljeđu i brine se da mladim ljudima pruži vrhunsku edukaciju. Požega je "Grad koji šarmira".

Hrvatski fokus
Miroslav Pelikan
8. srpanja 2011.