Matko Peić

Matko Peić, bista, Požega

U Požegi je postavljen portret Matka Peića

Matko Peić, akademski slikar, profesor povijesti umjetnosti, književnik i akademik dobio je svoje mjesto u rodnoj i voljenoj Požegi. Život i rad Matka Peića nadahnuo je kiparicu Tatjanu Kostanjević za ovaj portret. Postavljena skulptura postala je dokument o jednom izvanrednom životu.

Ova osebujna ličnost kao profesor Akademije likovnih umjetnosti poticala je studente na istraživanje i aktivno promatranje te bilježenje svojih misli, osjećaja i impresija u blokove malog formata, tzv. skizzenbuch. Tijekom života i sam je neumorno bilježio svoje impresije o brojnim mjestima kojima je prošao i ljudima koje je sretao. Na svojim putovanjima lako je uspostavljao iskrene odnose sa svakim bez obzira na njegovo podrijetlo i zanimanje. Jednako tako iskreno, oduševljeno i strasno uživao je u svakom proputovanom mjestu. Krajeve koje je posjetio trajno je nosio u sebi. Osim pisanja putopisa istraživao je i otkrivao nepoznate činjenice o hrvatskim likovnim umjetnicima i tako ih otimao zaboravu.

Izbor umjetnika za izradu portreta Matka Peića nije slučajan. Tatjanu Kostanjević za Požegu vezuju roditelji i djetinjstvo koje je u njoj povremeno provodila. Rođena je i živi u Opatiji, ali ono što upoznamo u djetinjstvu ostaje u nama zauvijek. Kao studentica Matka Peića na Akademiji izgradila je temelj i dobila poticaj za daljnji samostalan umjetnički i pedagoški rad. Prema Matkovim uputama i sama je kao studentica nosila skizzenbuch bilježeći croquise, portrete i karikature te se razvila u izvrsnog portretista.

Portret Matka Peića je skulptura kojom je autorica dokumentirala ne samo vanjski pojavni lik nego i misli koje izviru iz živih očiju smještenih ispod oboda šešira. Pronicljive oči nas promatraju, usne se spremaju reći nešto duhovito i dobronamjerno. Jedna strana okovratnika kaputa nemarno je podignuta, a šešir na glavi lagano nakrivljen - oboje simboliziraju neumornog "skitnicu" uvijek spremnog na otkrivanje novih mjesta i ljudi. Sebe je doživljavao kao "mužjačinu čvrste građe" kako je sam znao reći. Krupnu čvrstu građu sugerira nam kružna forma glave i snažan masivan vrat. Podignut okovratnik kaputa i naheren šešir pojačavaju asimetriju kompozicije i stvaraju ritam skulpture.

Skulpturu obilježava čvrsta forma te razvijen osjećaj za volumen i cjelinu kompozicije. Kiparica u bronci oslobađa portret opisnog nabrajanja detalja postižući isticanje psihičkih i karakternih značajki. Portret je proživljen nije tek puko opisivanje. Titrava ekspresivna modelacija sadrži snagu i svježinu izraza. Svjetlost udahnjuje modelaciji život a o količini svjetla ovisi smirivanje ili potenciranje titranja modelacije.

Autorica skulpturu modelira spontano i intuitivno. Finom gradacijom masa stvara toplinu Peićeva karaktera. Ovako slobodnom izrazu u rješavanju tradicionalnog kiparskog zadatka prethodila je dugotrajna i pažljiva priprema. Izvrsno poznavanje obrade materijala, u ovom slučaju tamnije patinirane bronce, stvara skulpturu koja zrači unutrašnjim životom i iskrenošću.

Rodin je rekao da skulptura živi vlastitim životom i ne uzima ga i ne smije ga uzeti od života svog modela. Postavljena skulptura živi svoj život, ali je ujedno i dokument o jednom osebujnom životu.

Skulptura svojom veličinom, formom, dinamičnom modelacijom te postamentom neujednačene granitne strukture stvara jedinstvenu i harmoničnu cjelinu s postojećom arhitekturom. Portret Matka Peića u Požegi nije samo kiparičino osobno autorsko bilježenje njegova lika i djela, već svojim postojanjem oblikuje prostor u kojem se nalazi i mijenja ga.

Tatjana Kostanjević autorica je brojnih spomenika i skulptura na javnim površinama. Njen dosadašnji umjetnički rad odnosi se na skulpture i portrete snažnih ličnosti koje su svojom osobnošću obilježile vrijeme u kojem su živjele i radile. Među takve osobite ličnosti treba uvrstiti i Matka Peića. Njeni portreti se odlikuju smjelom modelacijom i isticanjem psiholoških karakteristika modela. Temelj kiparskog izraza Tatjane Kostanjević je pokret u skulpturi bilo da se radi o plesu ili portretu.

Gradu Opatiji napravila je gradski grb, medalje sv. Jakova, zaštitnika Opatije, te skulpturu plesačice za Isadoru Duncan. Recentnija djela su joj: portret A. P. Čehova, reljefi G. Mahlera i dr. Plavšića, osnivača Thallasotherapije u Opatiji. Upravo radi na dva projekta. Jedan je o Juliusu Glaxu osnivaču opatijskog lječilišta, a drugi o Heinrichu von Littrowu, pomorskom kapetanu, pjesniku i tvorcu reljefnih pomorskih karata Kvarnera.

U predgovoru monografije Tatjane Kostanjević piše kako se rijetkima ukaže privilegija da, gradeći sebe i za sebe, grade i druge i za druge, te kako se upuštaju u modeliranje okružja, utiskujući u nj daleko više sebe nego što od njih vrijeme i ljudi očekuju.

Svaka skulptura s promatračem uspostavlja osobnu vezu, pa tako i ovaj portret, stoga mu treba pristupiti otvoreno i toplo kao što je Matko Peić pristupao svakom čovjeku i mjestu.

Senka Strgar