Sara - Babin vir

Sara - Babin vir, bronca, visina 410 cm, Požega

Skulptura Sara - Babin Vir

Kiparica Tatjana Kostanjević je na temelju pjesme Petra Markovića uspjela oblikovati legendu koja sada više nije samo pučka priča, nego je ovim ostvarajem dobila novu dimenziju, ona je postala materijalizirana i opipljiva te je sada zaista postala vječna. Priča o babi Sari i njezinoj kćeri Zorki od sada dio je kulturne baštine grada Požege, ona svjedoči o nepokorenosti Požege u vrijeme turskih nasrtaja, ali i univerzalnoj nepokorenosti hrvatskog naroda pred tuđincem.

Pobjeda - temeljna misao cijele legende o babi Sari, utkana je u skulpturu koja na prvi pogled ostavlja dojam snage, nepokorenosti i pobjedonosno podiže zastavu nade. Osim što forma skulpture zrači pobjedom, njezina visina koja premašuje tri metra sugerira veličinu i važnost pobjede. Kiparica je skulpturu zamislila u tamnoj bronci.

Sama skulptura Sara- Babin vir utjelovljuje priču, priču u kojoj slabi pobjeđuju jačega, priču u kojoj je naglašena dramska napetost i neizvjesnost, priču u kojoj se događaji brzo izmjenjuju smirujući se tek uz pomoć nadnaravnih sila. Sva ta napetost, dinamičnost i aktivnost priče utkana je u skulpturu koja je u pokretu, koja je iznimno dinamična i snažna, ali opet nježna u prikazu mladog ženskog tijela koji odražava nježnost i krhkost dviju žena. Spoj suprotnosti dominira skulpturom, a kontrast je ujedno i provodni motiv cijele pjesme.

Prvo što uočavamo gledajući skulpturu jest mlado, žensko tijelo, vrlo vitko i elegantno, tijelo djevojke Zorke. Tijelo je u pokretu koji stremi visinama, što dočarava njezin pogled podignut prema gore te ruke koje pruža visinama. Pružajući ruke prema nebu, Zorka pokazuje da je pobjednica, iako je guta vodeni vir koji je tek zahvatio njezine noge, pa se čini kao da Zorka izranja iz vira, ona se simbolično izdiže iznad sile koja je uvlači. Osim motiva vira koji je preuzet iz pjesme, kiparica preuzima i cijele stihove te ih ugrađuje u skulpturu čime ona postaje intermedijalna i edukativna. Na podnožju skulpture stihovi su u kojima se skriva lik Arslan-age:

„ Mahnu-al s grobom, s dievom vir

Proguta njega- nasta mir.“

Arslan-agina silovitost ugušena je u viru rijeke Orljave, a ovim stihovima i njegov lik je ovjekovječen u skulpturi kao treći akter pjesme, ali simbolično on je na dnu, prikazan u trenutku svoga pada, u trenutku kada zlo nestaje, a dobro pobjeđuje.

Promatrajući lik Zorke uočavamo da je oko njezina tijela omotana lagana lanena haljina koja se izdigla iznad nje pod silinom vira koji vuče u dubinu. Haljina iznad Zorke asocira na zastavu pobjede. Tkanina je nabrana poput vodene površine i u svojim naborima ocrtava lik babe Sare. Iako ne najdominantniji, ovaj element skulpture je najsnažnije prožet simbolikom. Doima se kao da je zaustavljen trenutak u kojemu se haljina u zračnom vrtlogu nabrala tvoreći lik Sare, trenutak neposredno prije nestajanja u kojemu se osjeća snažna emotivna veza majke i kćeri. Lik babe Sare, blago nagnute glave odražava nježnost i majčinsku ljubav koja nema granica. Blag pogled, značajan, nježan osmijeh te ruke koje kao da pokušavaju zagrliti svoje dijete simboliziraju univerzalnu majku koja strepi nad svojim djetetom. Iako iz lika Sare možemo iščitati tugu zbog događanja, ona isijava snagu i zadovoljstvo zbog pobjede. Ona utjelovljuje nadnaravnu moć kojom pobjeđuje naizgled moćnog i silnog agu, ali njegova snaga postaje prah pred silinom Sare. Draperija ujedno simbolizira staričin grob, a njezin lik duh žene koji živi vječno. Na stražnjoj strani draperije urezani su stihovi u kojima se otkriva porijeklo imena babin vir:

„Babin se zove otaj vir,

Baba jer agin skonča hir.“

U stihovima ponovno sejavlja lik age, opet u svome padu, u nemoći pred babom Sarom.

Promatrajući skulpturu možemo uočiti slobodu koju osjećaju ove žene pobjedivši agu, slobodu koja ih vodi u nebo, k Bogu. Kršćanstvo koje je osnažilo žene, dalo im hrabrost za borbu, utkano je i u skulpturu koja ima uzlaznu kompoziciju koja vodi u nebo.

Postament na koji će se postaviti skulptura kružnog je oblika, izgrađen od tamnih granitnih kocki slaganih kružno s umetcima od polukružnih ploča poliranog granita (smeđe crvenog). Kiparica je ovim postamentom željela stvoriti dojam vode koja se kreće u koncentričnim krugovima dočaravajući kretanje vira Orljave.

Cijela skulptura veoma je mekana i nježnih kontura, pokretna je i prikazuje trenutak vrhunca napetosti u pjesmi, kulminaciju događanja neposredno pred smiraj. Trenutak u kojem se isprepliću sile prirode, snaga vode i zraka koje se povezuju dočaravajući trenutak pobjede. Sila prirode uplela se kako bi dovršila priču.

Priča je dobila svoj epilog.

Svaki Požežanin promatrajući skulpturu osjetit će ponos na svoj narod, ponos kojim odiše spomenik.

Kristina Lešić