Terpsihore

 

Moj novi ciklus pod nazivom Terpsihore na kojem radim dulje vrijeme, nastavlja se na prethodna istraživanja pokreta u skulpturi. Rekla bih da se time bavim stalno.

Terpsihore su skulpture sedamdesetak centimetara visoke, odlivene u broncu, njih većina, a nastale su kao razmišljanje za urbane skulpture velikih dimenzija koje bi se postavile u parkove, šetnice uz more, šetnice uz nasipe rijeka… kao interaktivne, zanimljive, vesele skulpture, neopterečujuće, oslobođene bilo kakve spomeničke težine koje brončane skulpture namijenjene javnim prostorima najčešće sadrže.

Jednako tretirajući urbanu skulpturu velikih dimenzija i galerijsku skulpturu odnosno skulpturu za interijere, nastao je tako čitav niz skulptura - Terpsihora koje zbog svojih vitkih formi graniče s prostornim crtežom. Čini se da su Terpsihore pročišćeni ritam unutar prostora.

Premda su nazvane Terpsihore – muze plesa, ključna obilježja su ritam i energija. Kao i kod skulptura koje sam izvela za javni prostor, mislim na Isadoru Duncan u Opatiji, Ples s maskama u Novom Vinodolskom, Saru u Požegi, ponovno je riječ o pokretu u skulpturi i lociranju pokreta u prostor.

Ove nove Terpsihore svojim izgledom pobuđuju kod gledaoca razne asocijacije: ritualne, primitivne (u najpozitivnijem kontekstu), divlje, erotične, animalistične, modne…Zanimljivo je da svatko tko ih je vidio nije ostao ravnodušan. Svatko je u njima našao neku svoju prepoznatljivu priču ili asocijaciju.

"Kiparica se posredstvom skulpture nama poigrava. S jedne strane ona oblikovanjem skulpture promatrača vodi na granicu erotskog svijeta, a s druge prisjeća ga prapovijesnih simboličkih crteža ritualnog plesa lovaca i sakupljača. One su i poput savitljivih grana drveta koje nas vode u začarani svijet slavonskih riječnih gustiša, a mi ih u prvi tren ne shvaćamo ozbiljno, sve dok odjednom poneseni nekom svojom unutrašnjom glazbom bivamo povedeni u maštu. Kiparica se na svoj način otkriva kao skriveni psiholog koji kao da nam pokazuje Roršahove mrlje u skulpturi. Promatrač u njenim skulpturama vidi ono što želi vidjeti, ovisno što ga ponese, odnosno koji put istraživanja izabere." ( Lidija Ivančević Španiček, prof.)

Opet smo na tragu urbane skulpture…

Plesne aksiome ugrađujem u skoro sve svoje skulpture.

Ukoliko su moje skulpture po motivu plesačice, premda ih ja tako ne doživljavam, one su lišene svake opisnosti i dekoracije. One su mitska bića prikazana u nekom ritualom pokretu. Premda su neke malo erotične, elegantne više ili manje, nisu nastale da bi bile lijepe i da bi se nekome svidjele, već da bi se formom otkrio ritam, simbolička igra, mogla bih reći ludička igra.

"Kada ples nije motiv, čemu onda neprestana nazočnost toga pojma? Prije svega, ples čini nestalnu i neuhvatljivu formu sačinjenu od čitavog niza pokreta koji se izgovaraju ritmom. Nadalje, ples je razgibanost tijela koja dematerijalizira dohvatljivu pojavnost figure, dematerijalizirajući ujedno čitav kontekst u kojem se događa veza između čovjeka, prostora, ritma, glazbe, stvarnosti, privida, trajanja i nestalnosti. Takva se dramaturgija pronalazi u djelima Degasa, Hiroshige, Utamare, nalazi se u primordijalnom instinktu, u dječjoj igri, i na svim onim dionicama vizualnog i iskustvenog koje nas okružuje ukoliko se, barem na čas, odvojimo od ukorijenjenosti." ( Nataša Šegota Lah, dr.sc.)

Jasno je da su njima prethodile ozbiljne studije pokreta, proučavanje tijela u pokretu…da bi se kroz njih počela igrati, veseliti, ponekad i zafrkavati.

One se samo ozbiljno zovu – Terpsihore. 

http://www.dizzdizz.com/shop-10/tatjana-kostanjevic