Terpsihore

 

Vješta, Razvedena (po formi), Zaljubljena, Izuvena, Šašava, Koza…

 

Galerija je to razigranih likova gdje je promatrač istovremeno i pripovjedač, gdje kreacija nadvladava bilo kakvu imitaciju ili opisnost.

Ima tu groteske, ironije, humora, plesa, igre. Interaktivne igre.

 

One su Terpsihore, a njihove sjene Držačice ugleda.

                   

„ Urbane skulpture Tatjane Kostanjević su poput vještog crteža u materijalu. Ti neposredni kiparski krokiji bilježe karakter likova koje opisuju. Prostorni i oslobođeni težine tjelesnosti prodiru u prostor osvajajući ga svojom elegancijom i linearnošću. Stilizirane, ali sasvim određene skulpture, intenzivnom osobnošću i prepoznatljivim atributima donose puninu značenja u kojoj se pojavnost nadopunjuje metaforama i poetikom prikazanih likova.

Otvorenog volumena i u stanju stanovite nedovršenosti figure donose segment trenutka, zaustavljenog pokreta koji vibrira. Početak njihovog pojavljivanja nagoviješten je i provlači se kroz sve faze rada Tatjane Kostanjević, njezina preokupacija plesom, dinamikom,  pokretom primjetna je u njezinom crtežu i skulpturi pa čak i onda kada je tema portret ( koji nikada nije statičan već teksturom površine dopušta određenu pomake i dinamiku ) ili drvene vertikale s ornamentalnim i bazičnim ukrasima. Taj zanos ritmom i istraživanjem nastavlja se i u Terpsihorama, muzama plesa koje su i baza urbanih skulptura. Ovdje se ta mekoća, elegancija, nemir i zanesenost prenosi na konkretne oblike. Stoga su nove figure obogaćene atributima osobnosti u kojima važan naglasak ima komponenta humora i igre. One su moderne, samosvjesne urbane osobe, senzualne i slobodne. Sa karakteristikama određenog podneblja ili grada u kojem nastaju ne predstavljaju određenu pojavnost već prerastaju u simbole.

Prostorni crteži imaju lakoću sjena u kojima autorica naglašava i bitne elemente za razumijevanje prikazanog. Koristeći konstruktivno vrlo smjele pomake i ravnotežne tenzije skulpture se mogu sagledavati iz različitih perceptivnih vizura koje im pružaju dinamiku i tek u cjelini stvaraju jedinstveni dojam, uvijek složen s mogućnosti transformacije i s tenzijom kretnje. One su slobodne, u pokretu ili mirovanju, u pozama koje ih karakteriziraju. Nadograđujući osobnost samih prikazanih likova autorica ih izvodi kao impozantne samosvjesne, neposredne i jake skulpture elegantnih i arabesknih krajnje reduciranih masa.

Građene na tragu intimnog poimanja sadržajnosti kiparica artikulira likovnu izražajnost čineći takvo djelo modernim i svježim. Najprije ih ostvaruje kao neposredne glinene kreacije, a zatim izvodi u bronci, sa svjesnošću njihovog transformiranja u veće dimenzije. Njihov rast do mogućnosti stvaranja nadnaravnih veličina, koje bi se sažele sa gradskim vizurama, potiču nas da ih sagledamo u perspektivama ulica, parkova i trgova, da odnose i volumene iščitamo u odnosu prema cjelini za koju su namijenjene. Upravo taj njihov dualizam i snaga može se iščitati u njihovoj poetičnosti i lakoći.“  (Jasna Rodin, mr.sc.)

Terpsihore su skulpture sedamdesetak centimetara visoke, odlivene u bronci. Nastale su kao razmišljanje o urbanim skulpturama velikih dimenzija koje bi se postavljale u parkove, šetnice uz more ili nasipe rijeka. Zanimljive, interaktivne, vesele skulpture, oslobođene su bilo kakve spomeničke težine koju brončane skulpture namijenjene javnim površinama najčešće sadrže.

Jednako tretirajući urbanu skulpturu velikih dimenzija i galerijsku skulpturu, odnosno skulpturu za interijere, nastao je čitav ciklus pod  nazivom Terpsihore. Zbog svojih vitkih formi one graniče s prostornim crtežom. One su pročišćeni ritam unutar prostora.

Nazvane su Terpsihore, muze plesa, jer su im ključna obilježja ritam i energija. Jednako kao kod skulptura koje sam izvela za javni prostor. Mislim, naravno, na Isadoru Duncan u Opatiji, Ples s maskama u Novom Vinodolskom, Saru u Požegi… Riječ je o pokretu unutar skulpture i lociranju pokreta u prostor.

Terpsihore svojim izgledom pobuđuju razne asocijacije: ritualne, primitivne (u najpozitivnijem kontekstu), divlje, erotične, animalističke, modne… Zanimljivo je da gledaoca ne ostavljaju ravnodušnim. Svatko u njima nađe neku svoju personaliziranu priču ili asocijaciju.

"Kiparica se posredstvom skulpture nama poigrava. S jedne strane ona oblikovanjem skulpture promatrača vodi na granicu erotskog svijeta, a s druge prisjeća ga prapovijesnih simboličkih crteža ritualnog plesa lovaca i sakupljača. (…) Kiparica se na svoj način otkriva kao skriveni psiholog koji kao da nam pokazuje Roršahove mrlje u skulpturi. Promatrač u njenim skulpturama vidi ono što želi vidjeti, ovisno što ga ponese, odnosno koji put istraživanja izabere." ( Lidija Ivančević Španiček, prof.)

Premda se zovu Terpsihore, po motivu nisu plesačice. One su kao mitska bića najčešće prikazana u nekom ritualom pokretu. Nastale su ne da bi bile lijepe ili da bi se nekome svidjele, već da bi se formom otkrio ritam, simbolička igra, mogla bih reći ludička igra.

„Kada ples nije motiv, čemu onda neprestana nazočnost toga pojma? Prije svega, ples čini nestalnu i neuhvatljivu  formu sačinjenu od čitavog niza pokreta koji se izgovaraju ritmom. Nadalje, ples je razgibanost tijela koja dematerijalizira dohvatljivu pojavnost figure, dematerijalizirajući ujedno čitav kontekst u kojem se događa veza između čovjeka, prostora, ritma, glazbe, stvarnosti, privida, trajanja i nestalnosti. Takva se dramaturgija pronalazi u djelima Degasa, Hiroshige, Utamare, nalazi se u primordijalnom instinktu, u dječjoj igri, i na svim onim dionicama vizualnog i iskustvenog koje nas okružuje ukoliko se, barem na čas, odvojimo od ukorijenjenosti.“ ( Nataša Šegota Lah, dr.sc.)

Jasno je da su njima prethodile ozbiljne studije pokreta… da bih se kroz njih počela igrati, veseliti, ponekad i zafrkavati.

One se samo ozbiljno zovu – Terpsihore.  A njihove izvedenice, Držačice ugleda.

Terpsichores are sculptures, approximately 70 cm in height, most of them cast in bronze. They were created with the idea of having them as large-scale urban sculptures which would be placed in parks, on footpaths by the sea, or promenades by the river banks, as interactive, interesting, cheerful sculptures, that are light, free from monumental weight which is so often the case with bronze sculptures in public spaces.

As the Terpsichores were treated both having the large scale urban dimensions as well as gallery size dimensions in mind, a whole range of sculptures was created - Terpsichores which with their slender forms border with spatial drawing. It appears as if Terpsichores radiate with clean rhythm in enclosed spaces.

http://www.dizzdizz.com/shop-10/tatjana-kostanjevic