Portreti Tatjane Kostanjević
U životu drugih ljudi, kao i u životu gradova, svatko od nas ostavlja svoj trag. Poput otisaka na vlažnoj glini, taj dodir postojanja osjeća se u parkovima, na ulicama, u pjesmama, svakim danom biva sve veći i bogatiji. Vidljiv je tek na završetku, kada svaka brazda i nabor dobiju svoje logično mjesto u sklopu cjeline.
Tatjana Kostanjević svoj rad posvećuje ljudima čije je djelo ostavilo svoj trag dublje i snažnije. Njezine skulpture, postavljene u Opatiji, Požegi, Voloskom, podsjećaju nas na njih govoreći o tajni života i neprekinutom tkanju povijesti. Figure postavljene pod otvorenim nebom dopuštaju suncu da ih oblikuje sjenom, kiši da ih kupa, djeci da se oko njih igraju dodirujući hladnu površinu bronce, jer rad ruku nakon gline i sadre tek u bronci poprima svoj konačni oblik.
Skulpture (za ovu prigodu biste i reljefi), rustičnih i utišanih tekstura, svoj dokumentarni karakter stavljaju u drugi plan, navodeći nas da naslutimo glazbu u kretnji ruke (B. Papandopulo), smirenost pogleda (F. Supilo), ili treptaj stvaranja (A. P. Čehov). Portreti su odraz ličnosti, ali više nego fizičku sličnost oni nose snagu duha i nemir osjećaja. Tek malo nakrivljen šešir (M. Peić), čvrst pogled iza naočala (J. Glax), uzdignuto visoko čelo (H. von Littrow), govore o karakteru tih ljudi, jer zapažanje umjetnice je gotovo uvijek prodornije i dublje od same figuracije. U bistama je vidljiva impresionistička, nemirna, ponekad čak i nedovršena površina, tek sjene dovršavaju njen izgled otvarajući je prema svjetlosti. Reljefi su mirniji, obrađeni skoro slikarski, jasni, ali ipak sa specifičnim pojedinačnim odmacima.
Zajednička ne neposrednost , osjećaj prirodnosti i neka neopisiva bliskost nas i ljudi koje nismo poznavali, no koje smo putem umjetnosti doživjeli. U prolazu pored kipova Tatjane Kostanjević uvijek malo zastanemo, ne iznenadi nas njihova prisutnost ni mir, jednostavno osjetimo potrebu da ih poput dragih prijatelja pozdravimo i poželimo im dobar dan.
Jasna Rodin