Za Isadoru Duncan, bronca, visina 170 cm, Opatija, 2002.
Skulptura svjedoči glazbu
Čini se da je Tatjana Kostanjević, i sama kao osoba obogaćena iskustvom baleta, za formulaciju svoga likovnog izraza koristila aksiome Isadorina odnosa prema pokretu
Pišući svojedobno kritiku za riječku izložbu akademske kiparice Tatjane Kostanjević, istaknula sam kako je ključna odrednica njezina rada traženje prostorne destinacije pokreta. Umjetnica je upravo najnovijim projektom tu odrednicu materijalizirala u formi skulpture postavljene u vanjskom prostoru.
Odnosno, pokret je locirala u prostor i time ujedno svoju trajnu preokupaciju izrazila u liku velike umjetnice baleta Isadore Duncan.
Ta velika žena, rođena u San Franciscu krajem XIX stoleća, tijekom svog prekratkog života obišla je svijet i doživjela planetarnu slavu. Kao reformatorica baleta, neprijateljica stereotipnih ekzibicija, istinska ljubiteljica jednostavnosti antičkoga kora i klasičnih stavova u plesnom položaju figure, pedagoginja koja je osnivala svoje škole u Berlinu, Parizu, Ateni, Moskvi…životna ljubav i nakratko supruga velikana ruske poezije Sergija Jesenjina, Isadora je danas postala trajnim prizorom opatijskog krajolika. Skulptura umjetnice smještena je pred vilom Amalijom, mjestom gdje je početkom stoljeća obitavala kao gošća, tada elitne turističke oaze Mediterana.
Izbor Tatjane Kostanjević nije nimalo slučajan. Njezin cjelokupan umjetnički opus bavi se smještanjem pokreta u prostor, pokreta koji je pokrenut glazbom. Nije ni čudo da se umjetnica zbog toga ponajviše bavila prostornim crtežom izrađujući fragilne žičane konstrukcije kroz koje prolazi i pogled, i vjetar, i svjetlost…
Skulptura Isadore Duncan sada je punijeg volumena jer njezina namjena traži čvršću konstrukciju, međutim u potpunosti je zadržana elegancija vertikale, razvedenost ili titrava gibljivost površine, gracioznost forme i nepatvorena jednostavnost suvremenog likovnog rukopisa, koji ne brine za realističku uvjerljivost prikazanoga, koliko za imanentni sadržaj doživljenoga. Skulptura je doživljaj Isadore, a Isadora je naše iskustvo kulturne baštine svijeta u eri "fine de siecla".
Iz posthumno objavljene autobiografije Isadore Duncan "My life" i njezina književnog djela "The Art of Dance" razvidna je silna modernost i gotovo poetska sažetost umjetničkog iskustva. Čini se da je Tatjana Kostanjević, i sama kao osoba obogaćena iskustvom baleta, za formulaciju svoga likovnog izraza koristila aksiome Isadorina odnosa prema pokretu. Osnova je prirodnost, jednostavnost, harmonija, izvor glazbe iz same prirode i dionizijski ushit u prelamanju ženstvene nježnosti i umjetničke strastvene snage.
Skulptura koju je odnedavno dobila Opatija, svjedoči nam da je moguće s minimalnim izražajnim sredstvima, u monokromnom titranju volumena i damskoj decentnosti vječitog uzmaka, prikazati uvjerljivo čitav jedan život.
Ženski, reformatorski, avangardan, fatalan, ali ipak i nakon svega, gotovo nedodirljiv u punom aspektu materijalnosti, jer ipak, riječ je o glazbi.
Nataša Šegota Lah